Povijest ispisana u svakoj ulici. To je Lisabon. Svaka ulica priča svoju jedinstvenu priču. Toliko znamenitosti, toliko nadahnutih trgova, istančano dekoriranih fasada, bezvremenskih atrakcija. Parkova. Ne onakvih kakvi služe za dekoriranje grada nego parkovi u kojima je život. Mladi u travi, starci na klupama, djeca zamusana sladoledima. Pravi portugalski život. Lisabon je velegrad, portugalska metropola, a opet tako miroljubiv, intiman, grad s dušom.
I Nostalgija. Pisana velikim slovom jer je velika. Zašto baš nostalgija? Ma toliko emocija nas veže uz ovaj grad i toliko je divan da svako podsjećanje na njega izaziva tešku nostalgiju. Ima li vas još takvih?
Nalazimo se uz cestu, na tramvajskoj stanici Largo da Princesa. Jako je mirno. Tu i tamo prođe neki auto. Iako je početak srpnja i sunce već naizgled grije, haljina u kojoj sam se hrabro uputila u jutarnju šetnju gradom nije bila prikladna. Puše hladniji vjetar i, ako ništa drugo, dobro bi mi došle čarape i tenisice. Svejedno, želju za obilaskom ovog živopisnog grada nije ništa moglo poremetiti. Prošetali smo do utvrde Belem (Torre de Belem).
Toranj veličanstveno stoji izbočen u rijeci, a svojim izgledom podsjeća na kakav brod. Izgrađen je u 16. stoljeću i služio je kao dio obrambenog sustava ušća rijeke Tejo. Za samo 5€ ušli smo unutra i razgledali njegovu fascinantnu arhitekturu.
Nastavili smo još pomalo uspavanu šetnju po ušću rijeke prema unutrašnjosti i nakon svega par minuta hoda ugledali uzdignuti Spomenik otkrićima (Padrão dos Descobrimentos). Na podu ispred spomenika iscrtan je ogromni kompas i karta svijeta, a na samom spomeniku uklesan je, između ostalih i moreplovac Vasco da Gama.
Saznali smo da je upravo ovo bilo mjesto odakle su on i njegovi moreplovci isplovljavali u svoje pomorske ekspedicije. Baš ovdje, s ovog mjesta. Platili smo 5€ po osobi i ubrzo se našli na brojnim stepenicama koje vode na vrh Spomenika otkrićima odakle puca vrhunski pogled na ovaj dio grada.
Na slici se iza parka vidi Jeronimski samostan koji je bio naša sljedeća stanica. Znate što je super? Nedjeljom je ulaz u samostan, ali i u brojne muzeje Lisabona besplatan. Pa ako uhvatite nedjelju na svome putovanju, jutro provedite u Belemu i svakako posjetite Jeronimski samostan i crkvu (radno vrijeme nedjeljom do 14h). Iznimno nas je fascinirala arhitektura samostana i renesansni stil kojim je građen. Izgleda tako romantično i nježno. Kao jedna velika čipka. Možda je usporedba pomalo čudna, ali kada ga doživite znat ćete o čemu pričamo. U samostanu se nalaze Arheološki muzej te Muzej pomorstva koje se također može besplatno obići nedjeljom. Ostalim danima ulaznicu u samostan platiti ćete 7€.
Nakon puno hodanja, vrijeme je za maleni predah. Srećom, dobri prijatelji su nam rekli da se ovdje nalazi jedina prava slastičarnica koja peče originalne belemske kolačiće. Morali smo ih probat.
Pasteis de Belem, svega 100-njak metara od samostana, atrakcija je koja već skoro 200 godina radi misteriozne kolačiće savršenog okusa po, naravno, tajnom receptu. Tko 200 godina može čuvati tajnu?! U ove lisnate kolačiće s vanilijom i cimetom odmah smo se zaljubili i, nakon degustacije, kupili cijelu kutiju kao suvenir.
Tramvajem broj E15 vratili smo se u centar grada. Inače, najbolja opcija za javni prijevoz je kupovina dnevne karte koja se može kupiti na metro stanicama i vrijedi cijeli dan za sve vrste javnog prijevoza (tramvaj, bus, metro) i za popularna dizala koja ćemo nešto kasnije spomenuti. Dnevna karta košta oko 6€ po osobi.
Centar grada je nešto što se riječima teško može opisati. Od tuda nostalgija. Glavni gradski trg (Praca do Comercio) napravljen je u obliku slova U. Zatvoren je sa svoje tri strane, a četvrta je otvorena prema rijeci Tejo. Sam naziv trga sugerira na njegovu glavnu funkciju. Trgovina. Tu se nalazi luka kojom upravljaju državni uredi raspoređeni u dvije simetrične zgrade na samom trgu. Središtem trga vizualno dominira brončani kip kralja Jose I., koji je zaslužan za veliku obranu i pobjedu nad Španjolskom i Francuskom invazijom na kraju Sedmogodišnjeg rata.
Na samom trgu nalazi se informacijski centar i svega par kafića u kojima je popiti piće dosta skuplja varijanta nego unutar starog grada. Iza nas stoje veličanstvena vrata kao simbol ulaska u grad.
Dok prolazimo kroz tu glavnu arkadu, primjećujemo ljude koji tako bezbrižno šeću ulicama. Bez šminke, bez ikakvog smisla za modu, jednostavno neopterećeni bilo kakvim suvremenim trendovima. Otprilike su takvi i restorani i kafići koji stoje posred ulica. Jednostavni i neopterećeni izgledom, ali svejedno simpatični. Hodamo glavnom gradskom ulicom Rua Augusta popločenom zanimljivom kombinacijom kamena. Odmah smo pomislili na Azulejo. Portugalski zaštitni znak. Radi se oslikanim keramičkim pločicama specifičnih karakteristika. Kulturološki dar svjetskoj baštini. I s pravom su Portugalci na to ponosni. Ovakve pločice možete pronaći u svakoj suvenirnici. I odličan su autentični suvenir.
Puno je tu uličnih zabavljača koji na taj način zarađuju za život. Za zgrade se ne može reći da su pretjerano stare. Vidi se da se fasade u glavnim turističkim ulicama obnavljaju. Neke od njih su obložene fasadom po uzoru na Azulejo.
Hodajući ulicama, iznenadilo nas je koliko restorana ima svoje „promotore“. To su ljudi koji vuku za rukav i pokušavaju na sve jezike namamiti vas u svoj restoran. Tako smo upoznali Paula iz Brazila. Simpatičan mladi momak koji se iz Brazila, trbuhom za kruhom, preselio u Lisabon. Uspio nas je osvojiti uzrečicom „živjeli!“ koju je izgovorio na hrvatskom. Pa smo i nazdravili jednom caipirinom. Pristojan obrok u prosječnom restoranu nas je koštao oko 15€ po osobi. Ako ćete u centru grada biti u potrazi za jelom, svakako preporučamo ulicu Dom Antao de Almada i u produžetku ulicu dos Correrios. Nešto poput zagrebačke Tkalče.
Da prije puta nismo pogledali Anthony Bourdainovu epizodu iz Lisabona, vjerojatno bismo propustili jedan slasni užitak. Bifanu. Radi se o tradicionalnom portugalskom sendviču sa svinjetinom i piri piri umakom. Božanstveno. Toliko je dobar da smo ga usvojili i u vlastitoj kuhinji. Probajte!
Iznenadilo nas je koliko Portugalci vole puževe. Doslovno ih jedu uz pivu, grickajući kao mi čips. Također, nismo probali, ali kažu da je glavni portugalski specijalitet bakalar. Znaju ga spremiti na 365 načina, za svaki dan u godini drugačije.
Kako je pao mrak bilo je vrijeme za istraživanje večernje zabave pa smo se zaputili na Bairo Alto, kvart iznad povijesnog centra grada. U podnožju epskih stepenica koje vode na Bairro Alto (u prijevodu „visoki kvart“) stali smo isprobati legendarnu ginjinhu [žinžinja]. Mali kiosk, ili po naški rakijarnica, nudi ovaj tradicionalni portugalski liker za svega 1€. Nešto poput našeg višnjevca. Dobro nas je ugrijao. Inače, ginjinhu možete degustirati i kupiti kao suvenir u trgovini A Ginjinha (Prikaži na karti).
Epske stepenice koje vode gore kao da imaju dušu. Već u podnožju začuli smo zvukove gitare koja nas je prizivala da se popnemo. Starac sjedi na stepenicama i svira. Prizor je jednako autentičan koliko i tužan jer čovjek uvijek pomisli na težak život u kojemu se vjerojatno i ovaj starac našao. Ubacili smo nešto kovanica i nastavili gore prema vidikovcu. Ovom:
Fantastično. Ulice Bairro Alta su vrlo uske i prepune restorana i kafića gdje se može zabaviti dugo u noć. Sve je prepuno mladih. Na glavnim punktovima skupljaju se oko fontana gdje čekaju ostatak ekipe jednostavno razgovarajući ili pjevajući. Jako je veselo. Mi smo ovoga puta tražili pivnicu. Zašto pivnicu? Zato što su nas oduševili njihovi domaći Sagres i Superbock, odlična piva. I pronašli smo jednu lokalnu, ajmo reći birtiju, i sjeli za šank baš kao neki lokalci. U početku nam nije bilo svejedno jer je konobar za šankom izgledao kao da je izašao iz nekog bajkerskog filma. Bio je krupan (da ne kažemo debeo), pun tetovaža, zalizane kose. I nije pričao engleski. Dobili smo svoja točena piva i pravili se kao da je sve ok. Unutra nije bilo puno ljudi, večer je tek počela. Držali smo se rezervirano sve dok nije došao pjevač/gitarist. Mladi Portugalac, crn-visok-zgodan, one-man-band, zasvirao je najpopularnije svjetske hitove i totalno opustio atmosferu. Kakav glas.
Nastavili smo dalje obilazeći sve ulice, tražeći još jedno odlično mjesto za zabavu. Toliko je različitih kafića i restorana. Indijski restoran, s druge strane irski pub gdje je također svirka uživo, pa portugalski restoran gdje se pjeva Fado, zatim brojni fast food restorani. Na svakom koraku nova atmosfera, drugačiji ritam. Birajte! Mi smo zaplesali uz španjolske ritmove i mojito.
Do Bairro Alta se može doći na više načina. Osim stepenica, možete isprobati žuti tramvaj, nešto poput uspinjače, a odlična opcija je i lift Santa Justa s čijeg vrha (vidikovca) možete okinuti odlične panoramske fotke centra grada.
Kada smo već spomenuli tramvaj, bio bi veliki propust ne spomenuti legendarni tramvaj broj 28. Ovo je definitivno jedna od glavnih (možda i najjeftinijih) atrakcija grada. Zašto tramvaj broj 28? Prvo, to su maleni vagončići, žuti i crveni, koji su sami po sebi lisabonska atrakcija.
Mali su zato što ova trasa, gdje prolazi broj 28, je toliko uska da se na nekim dijelovima tračnice iz oba smjera spajaju u jednu da bi tramvaji prošli. Na tramvaju jasno stoji upozorenje „ne gurajte glavu kroz prozor“. Jasno, jer bi vas vrlo vjerojatno opalio neki otvoreni prozor zgrade uz koju se prolazi. Te ulice, taj miris svježe opranog rublja koje visi s prozora i balkona, ti prozori i starinski balkoni ukrašeni pokojom biljkom, to je lisabonski život. Vozeći se tramvajem broj 28, suživjet ćete se s ljudima koji ovdje stanuju. Ostanite u tramvaju i napravite cijeli krug.
Imamo o Lisabonu još puno toga za reći. Utvrda Sao Jorge je nešto izuzetno. Evo par fotki:
Dalje vas put može odvesti u novi dio grada gdje se nalazi jedan od najvećih oceanarija u Europi. Toliko veliki akvarij vjerojatno nismo nigdje vidjeli. Proveli smo dosta vremena samo zureći u sve te ribe i morske životinje. Zen. Ako pitate isplati li se ići do oceanarija i platiti ulaznicu, odgovor je DA. Pogotovo s mlađim članovima obitelji.
Malo smo se odvojili od Lisabona i krenuli na zapad. Točnije na najzapadniju točku Europe. Cabo da Roca.
Rt koji ostaje upamćen po mnogočemu. Izuzetno je lijepi prizor gledati horizont Atlantskog oceana i ne vidjeti mu kraj. Tu je i jedan svjetionik koji ponosno stoji okružen zelenilom malenih kaktusa. Vjetar jako puše i nosi miris oceana sve na vrh litice na kojoj stojimo. Kažu da je točno nasuprot nas Bijela kuća. Tko bi rekao! Veličanstven je ovaj rt i definitivno vrijedan posjeta.
Odlazimo u Sintru. Možda najsimpatičniji slikoviti mali gradić u okolici Lisabona.
Brežuljak, romantične stepenice ukrašene šarenim cvijećem, kočije i konji, i veličanstveni dvorci. Posebno dvorac Pena Palace. Vrijedno svakog divljenja. Ako ćete samo sjesti na kavu na glavni gradski trgić Sintre, neće vam biti žao.
Na povratku smo obišli bogate gradiće Cascais i Estoril. Dva mjesta uz obalu oceana s prekrasnim vilama i dvorcima preuređenim u bogate kuće i ljetnikovce. Dugačka šetnica spaja ova dva mjesta, a nekoliko pješčanih plaža zovu na odmor. Ležati na plaži ili uživati na ribicama, hm, je li težak izbor? Do Cascaisa i Estorila možete doći i vlakom koji odlično povezuje Lisabon i ove gradiće uz obalu.
Nostalgija. Točno to osjećamo i kada ovo pišemo. Osim toga, nije li Lisabon baš lijep naziv grada?
Vaš Chili tours
Pogledajte aktualna putovanja u Lisabon i Portugal:
