Pozdrav!
Čime se baviš, koje je tvoje zanimanje i koliko dugo to radiš?
Lijep pozdrav. Moje ime je Luca i po zvanju sam magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Specijalizirala sam se u području Montessori pedagogije od 1.-3. i 3.-6. godine života. U struci radim već 5 godina, od kojih sam godinu dana radila u Montessori vrtiću u Irskoj, Dublinu. Od svoje 17. godine krenula sam raditi u turističkoj animaciji gdje sam provela 8 godina radeći s djecom i ljudima te gradila i usavršavala svoje kompetencije. U turističkoj sam animaciji radila na području RH a zimske periode provodila sam u Švicarskoj kao izvorni govornik njemačkog jezika. U radu s djecom i ljudima imam preko 10 godina iskustva. Inače sam završila školu suvremenog plesa, u slobodno se vrijeme bavim planinarenjem, pilatesom i yogom, koju zajedno s radionicama vune i origamija prakticiram i u radu u grupi.
Zašto voliš rad s djecom? Što te najviše motivira?
Djeca će vas uvijek iznenaditi na načine koje niste očekivali. Oni su prije svega nositelji našeg društva, kulture i budućnosti, a ja sam ta koja svaki dan imam mogućnost potaknuti i pozitivno utjecati na njihov tjelesni, govorni i socio-emocionalni razvoj kao i razvoj njihovog stvaralačkog izraza i kreativnosti, empatije te brige o sebi i drugima; a oni me u drugu ruku svakodnevno podsjećaju na to da je u životu važno da se nikada ne prestanemo igrati i istraživati te da njegujemo dijete u sebi.
Najviše me motivira spoznaja da mi djeca daju svoje potpuno povjerenje i ljubav te upravo iz tog razloga osjećam dužnost da im pružim što kvalitetniji i sretniji boravak u vrtiću i da im sjećanje na djetinjstvo, prve prijatelje i njihove odgajatelje bude jedno od najljepših uspomena kojih će se uvijek rado prisjećati. Motivira me također i moja stalna želja za isprobavanjem novih stvari i testiranjem vlastitih granica.
Što si naučila od djece? Što te kod njih fascinira?
Od djece sam naučila da ne trebam brzo donositi zaključke, da pažljivo slušam, da se iskreno smijem, da nam je svima nekada potrebna utjeha i da je u redu biti tužan. Naučila sam da je, kako kaže moja mala prijateljica M. „Jaaaako važno da se još malo pomazim s mamom prije nego moram ustati iz kreveta“. Naučili su me da je kvalitetna komunikacija ključ svakog uspjeha i rješenje gotovo svakog problema. Naučili su me da neprestano preispitujem svoje postupke i da je škakljanje najbolja stvar na svijetu.
Kod djece me najviše iznenađuje koliko su (u okruženju koje podržava i njeguje njihov cjelovit razvoj) neopterećena predrasudama, nesebična i uvijek spremna pomoći i pružiti drugome utjehu. Isto me tako svaki put iznenadi njihova duhovitost u svakodnevnim situacijama, inicijativa i poduzetnost kao i neiscrpna želja za stalnim učenjem, rastom i razvojem.
Kako spajaš ljubav prema putovanjima sa svojim poslom?
Svako putovanje, privatno ili poslovno, naučilo me nešto novo o samoj sebi, omogućilo mi jedne od najljepših uspomena, na njima sam stekla vrijedne prijatelje i često puta izašla iz svoje „komfor zone“. Iz svojeg se djetinjstva najbolje sjećam izleta na koje smo išli s vrtićem, ljetnih pustolovina na moru i klizanja i skijanja zimi. Sigurno se i vi sjećate nekog putovanja ili izleta na kojem ste bili kao mali, možda upoznali prijatelja ili prijateljicu koja vam je bila „ride or die“ za vrijeme trajanja putovanja, kao da ste se s njima povezali na neki potpuno drugačiji način. To putovanje radi; spaja ljude i razbija stereotipe, natjera vas da se u potpunosti prepustite doživljajima, da se na trenutak maknete iz životne rutine i obaveza i ponovo budete…pa…dijete! Djeca putovanja doživljavaju cijelim svojim bićem i u potpunosti se predaju svemu što ih okružuje, na taj način spontano dolaze do različitih spoznaja iz svijeta povijesti, matematike, geografije i sl. i zapravo kroz zabavu uče. Sigurna sam da djeca koja često odlaze na putovanja imaju i veću želju da preispituju vlastite mogućnosti, pomiču svoje granice, suoče se sa svojim strahovima i izgrade karakter.
Kao animatorica na Chili kids putovanju u Dubai, što te se najviše dojmilo?
Teško mi je opisati sliku koja mi je ostala u glavi na početku i na kraju putovanja, pokušat ću.
Dolazak u zračnu luku, svi se drže postrance, suzdržani su, mala djeca se drže blizu roditelja i skrivaju se od stranih pogleda, starija djeca gledaju u svoje mobilne uređaje, sve je nekako…nedorečeno.
Povratak s putovanja; pred rastanak- svi se smiju, neki plaču, ne zna se tko kome što govori i tko koga pozdravlja, svako se grli sa svakime, razmjenjuju se brojevi telefona, jedni se drugima zahvaljuju, nečija djeca su već odlučila da ostatak dana ne provode u svojoj kući nego na druženju kod prijatelja od kojih se sada više ne odvajaju, dogovaraju se druga skora putovanja i druženja.
Jednostavno je teško, rekla bih i nemoguće opisati taj osjećaj riječima, to doista morate proživjeti da bi znali koliko putovanje izgradi čovjeka.
Naravno bila sam oduševljena kako su se djeca brzo i lako sprijateljila i pronašla zajednički jezik, njihova upornost, suradnja i ustrajnost u izradi kule od pijeska na plaži, pokazivanja talenata na glazbenoj večeri, neumorna simbolička igra putovanja u avionu koja je sa svim izmjenama trajala preko sat vremena i moram priznati način na koji su me prihvatili kao jednu od njih, što je naravno značilo da mi opcija, da i u jednom trenutku budem negdje sama, nije bila otvorena. :P
Kako su se, po tvome stručnom mišljenju, djeca na Chili kids putovanju povezala? Je li bilo kakvih problema?
U početku nisam znala što mogu očekivati, čak me i u neki trenutcima bio strah kako i hoće li me djeca pa i roditelji prihvatiti, hoće li djeca različite dobi imati slične interese i još sto problema me mučilo, ali na kraju djeca doista sve naprave tako jednostavnim i zapitaš se zašto si toliko kompliciraš život. Povezali su se veliki s malima, mali sa srednjima i najveći s najmanjima, svi su pazili na sve, bili su tako brižni, nitko nikoga nije zanemario i svi su našli „svoje malo društvo“ ili osobu s kojom su najbolje „kliknuli“. Ma tako nešto prekrasno, uživala sam gledajući kako se druže i zabavljaju. Problema, osim toga što smo svi u busu nazad bili potrgani od „pretjeranog druženja“ nije bilo. Djeca su pratila upute i držala se blizu odraslih na svim izletima, u prometu, na tržnici i sl., baš smo svi bili kao mala obitelj i pazili jedni na druge.
Djeca su bila različitog uzrasta, od 3 do 15 godina. Što im se po tvome mišljenju najviše svidjelo u cijeloj toj priči?
Jesu. Ja kao odgojitelj u Montessori programu i u svojoj grupi imam djecu različitog uzrasta i to smatram da je za dijete najbolje i najprirodnije okruženje jer će i kroz život biti u društvu starijih i mlađih od sebe, a ne samo sa svojim vršnjacima. Tako će naučiti da malenima treba pomoć i podrška, a na starije će se ugledati i bit će im u mnogim stvarima uzori. Svidjelo mi se što su i djevojke u svojim teenagerskim godinama pazile na mlađu djecu i s njima se družile. Nije bilo nadmetanja jer su djeca različite životne dobi i u različitim fazama pa je svatko našao sebi prijatelja koji mu najviše odgovara. Starija djeca također su znala i neke zanimljivosti o Dubaiju koje su onda s ponosom prenosili mlađim prijateljima koji bi ih stalno nešto ispitivali.
Zašto bi preporučila Chili kids putovanje, kakve sve dobrobiti (iz tvoje profesionalne perspektive) dobivaju djeca na jednom takvom putovanju?
Nema puno agencija koje nude uslugu kakvu nudi putovanje s Chili kidsom. Prije svega jer za vašu djecu odgovarna stručno educirana osoba koja je svakodnevno u neposrednom radu s djecom te zna prepoznati njihove različite potrebe i mogućnosti i prema tome svakom djetetu pristupiti individualno. Kada se djetetu pristupi na pravi način ono će imati potrebu podijeliti svoje osjećaje i doživljaje s drugima što će, pogotovo na putovanju, produbiti njegovu vezu s obitelji, drugim odraslima i njegovim prijateljima te dodatno obogatiti njegovu spoznaju.
Družimo se s tobom opet na Maldivima. Imaš li neke ideje kako animirati djecu na plaži?
Da, baš se veselim! Imala sam u planu svakakve igre s pjeskom kojega ćemo imati u izobilju! U pijesku djeca mogu vježbati pisanje, igrati križić-kružić, crtati geometrijske ili druge oblike i istraživati.
Igra „tko zadnji sruži dvorac“ čini mi se da bi mogla biti jako popularna, nakon što djeca sagrade dvorac od pijeska, svatko uzima mali komadić s njega a da ga ne sruši, koji igrač sruši dvorac, gubi igru.
Ili igra „nahrani morskog psa“ gdje bi im u pijesku nacrtala morskog psa s velikim otvorenim ustima, odredila daljinu s koje će svatko bacati lopticu ili još bolje kamenčić i nahraniti morskog psa. Tko uspije naciljati najviše „hrane“ u njegova usta pobjeđuje.
Igra „krokodil“ u plićaku je isto zabavna, odabere se jedan glavni „krokodil“ koji će hvatati druge koji mogu biti ribice, tako da se koristi samo rukama za „hodanje“ po plićaku dok su noge na površini vode. Sljedeći kroko- lovac je onaj koji prvi bude uhvaćen.
Tu su i igre „odbojka s ručnicima“, „probaj se sjetit“, „kuglanje“, „gdje se sakrio kamenčić“ i mnoge druge, koje vam još neću otkriti, neka budu iznenađenje! ????
I za kraj nam reci, koje su tvoje destinacije iz snove?
Ajoj, probat ću bit kratka, hihi. Voljela bih otputovati u Japan, Vijetnam i Kambodžu, vidjeti prirodu i zelenilo Novog Zelanda i Islanda, upoznati Južnoameričku kulturu i ples (Peru, Venezuela, Cuba, Brazil). Od Afrike definitivno želim posjetiti Maroko, Keniju, Tanzaniju i vidjeti lemure na Madagaskaru. Ako bude prilike, želim se ponovo vratiti na Filipine koji su me u svakom smislu ostavili bez riječi.
