Priče iz žutog taksija | Putovanje u New York

Sirene, dim i milijun objektiva

Sirena hitne prolazi lijevo i probija se kroz gusti promet. Druga hitna prolazi desno. Netko se stalno rađa, netko umire, netko se lomi, ali New York ne staje. Kroz otvoreni prozor mog taksija ulazi taj miris mari*uane koji lebdi iznad grada kao nevidljiva magla. Navikao sam se živjeti s tim iako mi se uopće ne sviđa. Zovem se Marco i vozim žuti taksi već osamnaest godina na Manhattanu.

Ispred mene kolona stoji već pola sata. Devet je ujutro, a Šesta avenija se ne miče. Preko cijele ceste neprekidno prelaze pješaci koji ne gledaju ni lijevo ni desno, samo gore, u zgrade. I fotografiraju. Fotografiraju semafor. Fotografiraju kanalizacijski šaht iz koje se diže para. Fotografiraju svoju kavu iz Starbucksa s Empire Stateom u pozadini.

Osamnaest godina vozim ovaj taksi i sada više ne razumijem što tako grozničavo slikaju. Ja tu vidim gužvu, žuta svjetla i zastarjeli hidrant. Oni vide film. Vide nešto što su tisuću puta gledali na ekranima, a sada je stvarno, ispred njih, na dohvat prsta. Možda su oni u pravu. Možda ja više ne vidim.

Pao je stotinu puta, ustao sto i jedan

Ako pitate mene, New York je grad koji je toliko puta doživio neuspjeh i poraz. Godine 1929. burza na Wall Streetu srušila se u jednom danu, i s njom cijela američka ekonomija. Sedamdesete godine, kad je moj otac bio tinejdžer, grad je bio na rubu bankrota. Times Square je bio mračno mjesto koje nitko normalan nije prelazio poslije sumraka. U tim se godinama u New Yorku dogodilo gotovo dvije tisuće ubojstava godišnje. 

Prije toga bilo je doba prohibicije, kada je alkohol bio ilegalan, ali svi su znali gdje se pije. Iz podruma su izlazile mafije, cijela dinastija bandi koja je desetljećima kontrolirala luke, tržnice, sindikate. A onda je došlo jedno svijetlo jutro u rujnu 2001. koje se pretvorilo u tamu takvu da grad, iskreno, nikada više nije bio potpuno isti.

Ali evo grada. Stoji. Pjeva. Radi. Ponekad mi se čini da New York opstaje baš zato što ga ništa ne štedi. Kad vas ništa ne štedi, naučite se dizati.

Ono što mene i dalje tjera iz kreveta

Vozim jutros prema centru i, kao svaki dan, prolazim ispod Chrysler Buildinga. Onaj tornjić s čeličnom krunom koja pri jutarnjem suncu sjaji kao da ju je netko svakodnevno polirao. Mislio sam da nakon osamnaest godina više ne primjećujem, ali lažem sam sebi. Svako jutro pogledam gore i svako jutro mi bude bolje. To je moja mala privatna misa.

Postoji taj trenutak kada sunce izađe iza istočnog kraja Manhattana i cijela avenija se pretvori u tunel od zlata. Neki ga zovu Manhattanhenge. Da, ne mogu poreći da je prizor spektakularan.

Broadway i most u zalazak

Popodne, negdje oko šest, ulazi mi u taksi mladi par. On u sakou, ona u haljini. Idu na Broadway. “Which show?” pitam. “Hamilton,” kaže ona uzbuđeno.

Broadway se zove po ulici koja je nekada bila indijanska staza, još prije nego što su Nizozemci stigli i osnovali Novi Amsterdam. Danas se tako zove i cijeli kazališni svijet u srcu Manhattana - Broadway. Četrdesetak kazališta stisnutih u nekoliko blokova. Neke predstave igraju već desetljećima. “The Lion King” traje preko dvadeset pet godina. “Chicago” još duže. Kada kupite kartu za Broadway, ne kupujete predstavu. Kupujete dva sata života u kojima ćete zaboraviti da postoji ostatak svijeta.

Iz kazališta izlaze ljudi natopljeni glazbom, s još suzama u očima ili s cerekom do ušiju. Rijetko sam vidio nekoga da izađe s Broadwaya ravnodušan.

Kasnije te večeri vozim jednu djevojku u Brooklyn. “Where in Brooklyn?” pitam. “Brooklyn Bridge Park,” kaže. “Netko mi je rekao da je odande najljepši pogled na grad.”

I dobro su joj rekli.

Prelazimo most upravo kada sunce počne padati iza New Jerseyja. Nebo se otvori kao kutija s bojama koju je netko prevrnuo. Ružičasto, zlatno, ljubičasto. Svaki neboder Manhattana zapali se u tom svjetlu kao da mu je netko upalio svijeću iznutra. Djevojka na stražnjem sjedalu diše polako. Ne kaže ništa. Ne treba.

Brooklyn Bridge je otvoren 1883. godine. Gradio ga je John Roebling. Kada je poginuo, nastavio je sin Washington. Kada se sin razbolio, dovršila ga je njegova žena Emily. Petnaest godina rada. Prvi čelično-žičani viseći most na svijetu. Ali za putnike koje vozim, to je jednostavno mjesto s kojega grad izgleda najljepše.

Nikome ta scena ne dosadi, čak ni meni.

Krede na Ellisu

Kad prelazim Brooklyn Bridge, uvijek se sjetim pradjeda. Zvao se Salvatore. Došao je iz Napulja 1912. godine, s dvadeset i dvije godine, brodom u trećoj klasi. U Italiji tada nije bilo kruha. Bila je miseria, riječ koju moja baka nikada nije prevela na engleski jer je govorila da nema prijevoda.

Stao je u red na Ellis Islandu. Doktori u bijelim kutama gledali su ljudima oči, kožu, disanje. Onima za koje su sumnjali da su bolesni, crtali su kredom slova po ramenu. H za srce. L za noge. X za nešto s glavom. Označeni su išli u dodatnu prostoriju. Neki su se vraćali natrag u Europu istim brodom kojim su došli. Pradjed mi je rekao da je gledao čovjeka iz istog sela kako se okreće i odlazi. Nije mu stigao ni reći zbogom.

Pradjeda su pustili. Prošao je kroz vrata, izašao na trajekt i vidio je nju. Lady Liberty. Gotovo sto metara visoka od podnožja do baklje, poklon francuskog naroda Americi za stotu obljetnicu neovisnosti. Mi ju zovemo Kip Slobode. Za milijune doseljenika koji su tada prolazili kroz njujoršku luku, Lady Liberty bila je prvo lice Amerike koje su ugledali. Za neke i jedino koje ih je čekalo. Salvatoreu je, kaže obiteljska predaja, u tom trenutku prvi put od Napulja krenula suza.

Danas ovdje živim ja, njegov praunuk, i vozim ljude iz stotinu zemalja kroz grad koji je njemu spasio život. Nema u meni ni jednog dana kada to zaboravim.

Cure iz Zagreba

Jedne večeri sjedaju mi četiri djevojke u taksi. Smijeh takav da mi se odmah popravi dan. Pitam odakle su. “Croatia.” 

"Aaa, Croazia! Moje susjede! A što ste radile danas?”

Onda su krenule, sve četiri odjednom.

“Ujutro smo krstarile po Hudsonu sve do Kipa slobode. Kad ga vidiš s vode, drukčije je nego s otoka. Diže se iz mora kao da nekoga čeka.”

“Onda smo šetale High Lineom. Ma znaš, ona stara pruga uzdignuta iznad ulica po kojoj su nekada dovozili teret i hranu do skladišta i radnji u Chelseaju. Kad je pruga napuštena, htjeli su je srušiti, ali su je pretvorili u park. Sada s nje gledaš luksuzne stanove Manhattana kroz koje se ušetaš pogledom kao da si njihov gost.”

“Ručale smo na Chelsea Marketu. Ma sve smo probale, od tacosa do rakova, i još smo ostavile mjesta za desert.”

“A onda smo se urnebesno ismijale u The Friends Experience. Sjele smo na kauč u Central Perku, glumile Rachel i Monicu i Phoebe, muškarci nemaju pojma što propuštaju, jer smo bile i Ross i Chandler i Joey. Fotke su nam kaos.”

“A sad idemo u jedan od najboljih rooftop barova na Petoj aveniji. Kažu da ćemo odande vidjeti pola grada.”

Slušam ih i smijem se. Ovako umoran čovjek zaboravi da postoji nešto što se zove razgledavanje grada iz čiste radosti.

“A putujete same? Bez muževa?” pitam.

“Girls Only,” kaže mi jedna sa stražnjeg sjedala. “Organizirano putovanje samo za žene. Ideš u društvu drugih žena, sve je isplanirano, nemaš briga. Idealno kad ti se ne da putovati sama, a nitko od tvojih ne može s tobom.”

Kimam glavom. Sviđa mi se to. Moja žena stalno govori da bi negdje putovala samo s prijateljicama, ali se nikada ne organiziraju.

“A imate obitelj ovdje, djecu?” pita ova s prednjeg sjedala.

“Dvoje. Trinaest i sedam.”

“Mislite li da je New York dobar za djecu?”

Nasmijem se. New York? To pitanje mi zvuči kao da me pitate je li pizza dobra za tinejdžere.

“Slušajte. American Museum of Natural History, gore na Central Park Westu, ima kita koji visi sa stropa i pravi dinosaurski kostur od trideset metara. Moj mlađi je kada ga je prvi put vidio šutio deset minuta. Deset minuta. Doma ne šuti deset sekundi. Central Park zimi ima klizalište u sredini, ljeti veslarnicu na jezeru. Empire State Building s vidikovca na 86. katu izgleda kao maketa na kojoj se penje King Kong, jer se dobar dio filma s tom starom gorilom snimao upravo tu, na ovoj zgradi. Djeca to obožavaju. Times Square je noću za djecu kao Disneyev svijet, samo bez ulaznice. LEGO trgovina na Rockefeller Centeru, FAO Schwarz, American Girl Place. A onda ono što nitko ne očekuje. Bagels. Ovdje djeca doručkuju bagele s kremastim sirom i to im postane uspomena za život.”

Djevojke kimaju. Vidim u retrovizoru da jedna od njih nešto zapisuje u mobitel.

“Mislim,” dodajem, “da je New York grad koji djeci pokaže da je svijet ogroman, raznolik i dobar.”

Vraćate se, znam

Iskrcao sam ih ispred hotela u Midtownu. Dale su mi napojnicu koja je govorila da će se vratiti.

“Idući put dovedite djecu,” rekao sam kroz spušteni prozor.

Nasmijale su se. “Već razmišljamo. Ista agencija organizira i Chili kids putovanje u New York!"

Ovaj blog nismo željeli napisao kao popis od deset stvari koje morate vidjeti u new Yorku. Vratile smo se s Girls Only putovanja s toliko dojmova da bi svaki popis bio nepravedan. Zato smo pustile da priču ispriča jedan izmišljeni taksist. Marco nije stvaran, ali sve godine, mostovi i scene iz taksija stoje. Salvatore koji je 1912. došao iz Napulja mogao je biti bilo čiji pradjed. Kreda na ramenu na Ellis Islandu je stvarno oznaka koju su nosili doseljenici u karanteni. Manhattanhenge se dva puta godišnje stvarno dogodi. 

Marco je oživio priču o New Yorku upravo onako kako smo ga i mi doživjele. New York je živ. Iza svake zgrade krije se neka priča, svako mjesto i svaki kip ima svoju simboliku, i gotovo se čini kao da vas grad usput nauči nekoliko životnih lekcija. Da se dignete kad padnete. Da vas različitost oplemeni umjesto da vas plaši. Da svjetla u prozorima svakog nebodera pripadaju nekomu tko je nekad negdje krenuo ni iz čega.

Sada nam je jasno zašto je New York toliko popularan, voljen i privlačan. New York je s razlogom centar svijeta.